Sveti Jeronim (Sophronius Eusebius Hieronymus Stridonensis)  rođen je AD 345. –  kako sam reče – u gradiću Stridonu, na nekadašnjoj granici Dalmacije i Panonije, a umro je u Betlehemu 30. rujna 420. godine. Kao dvanaestogodišnjeg dječaka roditelji su ga poslali na školovanje u Rim glasovitom učitelju Eliju Donatu (Aelius Donatus). Iako su mu roditelji bili treća generacija kršćana, Jeronim je kršten u 19. godini života. Nakon školovanja kod nekih od najboljih učitelja gramatike i retorike, boravi neko vrijeme u dvama značajnim kulturnim središtima toga vremena, u Trieru, zatim u Akvileji, gdje se zanosi idejama o pustinjaštvu. Na putu u Halkidsku pustinju boravi neko vrijeme u Antiohiji kod prijatelja Evargija, zatim provodi u pustinji oko dvije godine. Iz Halkidske se pustinje vraća u Rim na poziv pape Damasa, kojemu je bio nekom vrstom tajnika. Ubrzo postaje veoma poznat kao biblijski tumač, čovjek velike učenosti, prevoditelj, trojezični egzeget, homo trilinguis, tj. znalac latinskoga, grčkoga i hebrejskoga jezika. U Rimu je sigurno veoma dobro upoznao klasične govornike pjesnike i prozaike, što se vidi iz glasovia Jeronimova sna gdje ga je Gospod kaznio i ukorio jer je bio ciceronijanac, a ne kršćanin, što je Jeronim sasvim ozbiljno uzeo k srcu. Nakon smrti svog zaštitnika pape Damasa, pred navalama i optužbama brojnih neprijatelja u Rimu odlazi u Betlehem s duhovnom suputnicom Paulom, koja novčano pomaže osnutak muškog i ženskog samostana u mjestu Kristova rođenja. Najvjerojatnije je biblijske komentare počeo pisati već u Akvileji, a nastavio je to u Antiohiji, gdje se dao na prevođenje cjelokupne Biblije, svih knjiga Staroga i Novoga zavjeta, što je dovršio u Betlehemu. Tako je nastao poznati prijevod Biblije pod nazivom „Vulgata“, koji je i danas u uporabi. Tu je dovršio i komentare uz sve biblijske tekstove, za čim i današnji crkveni propovjednici znaju često posegnuti. Umro je u Betlehemu, u mjestu Kristova rođenja. Kasnije su njegovi posmrtni ostatci  preneseni u crkvu Santa Maria Maggiore u Rimu.

Pojavilo se više pisama tobože Jeronimovih učenika, koja su bila puna sasvim nepouzdanih podataka iz Jeronimova života pa tako i njegovu želju da mu se tijelo prenese u Rim. Tako je nastao spis Prenošenje tijela sv. Jeronima („Translatio corporis beati Hieronymi“), koje je u srednjem vijeku prevedeno na hrvatski.

Njegovo pustinjačko iskustvo pokazuje se i u trima hagiografijama, Život svetoga Pavla prvoga pustinjaka („Vita Beati Pauli monachi Thebaei“), Život svetoga Hilariona“ („Vita Hilarionis“) te Život Malkov („[Vita Malchi] De monacho captivo“), a te će hagiografije postati svojevrstnim modelom kasnije  hagiografske literature.  O samu Jeronimu saznajemo ponešto iz prve ruke iz njegova djela O glasovitim ljudima („De viris illustribus“).

Ne bi se bilo teško složiti s Markom Marulićem koji napisa u Jeronimovu Epitafu („Epitaphium“) da je njegov genij nekoć stekao mnoga odličja, ali da je Jeronim svojim djelotvornim životom postigao još veću slavu. („Hic tamen ingenii magnis insignibus olim / Sanctę vitę gloria maior era.“).

U djelu De viris illustribus (O značajnim ljudima) znameniti velikan sveti Jeronim sam je naveo da je rođen „u gradiću Stridonu, koji su Goti razrušili, na nekadašnjoj granici Dalmacije i Panonije“ („oppido Stridonis, quod a Gothis eversum, Dalmatae quondam Pannoniaeque confinium fuit…“). Koje je i gdje je bilo to mjesto još uvijek nije razriješeno, no citat je trajno vezao Jeronima za hrvatski povijesni prostor.

Sv. Jeronim sigurno je jedan od najvažnijih ljudi za hrvatsku kulturu i duhovnost. Upravo zahvaljujući njegovu ogromnom autoritetu – jer mu se pripisivao pronalazak glagoljskoga pisma, a ponekada i prijevod Biblije na „njegov“  tj. hrvatski materinski jezik – stoljećima se hrvatski jezik uspijevao očuvati kao liturgijski jezik, što je prava rijetkost u okvirima Katoličke crkve. U više je glagoljskih brevijara uključen – kao što je to ustanovila Vesna Stipčević Badurina – „Officium“ Sv. Jeronima, a i u nekim Misalima nalazi se Misa za blagdan tog sveca, tj.  30. rujna.

Hrvatski renesansni pisci kao Marko Marulić, Petar Pavao Vergerije St., Vinko Pribojević, ili Petar Zoranić, kao i znameniti protestantski teolog Matija Vlačić Ilirik – da spomenemo samo one  najistaknutije, u svojim su djelima veličali sv. Jeronima, a Marulić je energično dizao svoj glas protiv onih koji su tog velikana držali Italcem. Marulić se čak poistovjećivao s njim kad u djelu „Vita Divi Hieronymi“, koje je nedavno objavio Darko Novaković, kaže „On je moj, a ja sam njegov“ („ille meus est, et ego suum“). Na imaginarnom putovanju u Planinama Petru Zoraniću sv. Jeronim je vodič, baš kao što je Danteu bio Vergilije. Potaknut ovom tradicijom, zagrebački nadbiskup Juraj Haulik osnovao je izdavačko Društvo Sv. Jeronim 1868. godine.

Sv. Jeronim bio je popularan u crkvenim i u svjetovnim krugovima. Kao uzor asketskog života i redovništva u Hrvatskoj, naslovnik je jedne od najprostranijih franjevačkih zajednica koja obuhvaća Istru i sjevernu Dalmaciju. Posvećene su mu arhitektonski zanimljive crkve i kapele, a lik sv. Jeronima prikazali su brojni likovni umjetnici, poput Andrije Alešija, Nikole Firentinca ili Ivana Duknovića, ostvarivši djela trajne vrijednosti.

Da je sv. Jeronim je bio stoljećima popularan u primorskoj kao i u kontinentalnoj Hrvatskoj, pokazuju  riječi iz djela Postill (Varaždin, 1586.) Antuna Vrameca:

„On je načinil i spravil pismo glagolsko  materinim jezikom svojim. Ni jedan narod veče nego on lastivno pismo svoje nema, kotero je on svojim ovde ostavil, kêm i vezda vse primorske strane  i ovde neki živo. Tako su se stara vremena  doktorje i vučeni ljudje trudili i za sobu dobro spomenjenje navuka i pisma ostavljali, Bogu vsemogučemu na diku“. (Postilla, „Na dan sv. Jeronima“).

Ujedno je međunarodno držan zaštitnikom prevoditelja, pa tako francuski pisac Valery Larbaud svoje djelo Pod okriljem Svetoga Jeronima („Sous l’invocation de Saint Jérôme“) završava molitvom sastavljenom samo od Jeronimovih riječi:

«Vrsni Naučitelju, svjetlosti svete Crkve, blaženi Jeronime, poduzimljem se zadatka koji je pun poteškoća pa Te sada zazivljem da mi pomogneš svojim molitvama, kako bih ovo djelo mogao/mogla prevesti na … jezik  u istom onom duhu u kojemu je napisano.»

Postoje mnoga zanimljiva pitanja koja se tiču „Jeronima Hrvatina“, bilo da je riječ o Jeronimu na dvjema Jadranskim obalama, o Jeronimu u Hrvatskoj, Europi i svijetu, o mjestu njegova rođenja, o njegovoj ulozi u očuvanju glagoljaštva i hrvatskoga kao liturgijskog jezika, o njegovu značenju nekada i danas, o prevoditelju i komentatoru Biblije, o Jeronimu kao začetniku hagiografske književnosti, o Jeronimu u hrvatskoj i svjetskoj likovnoj umjetnosti i o drugim aspektima velikana hrvatske, europske i svjetske kulture.